Mome nećaku umjesto igračke


Gledaš me.

Vidim, promatraš svijet iskrom znatiželje.

Osmijeh tek na licu nosiš.

Vraćaš mi snagu.

Ruku moju tražiš da te vodi smjerno.

Koračamo u nepoznato, radosno ti i ja.

Divimo se svemu što sretnemo na putu.

Smijeh tvoj odzvanja ulicama i pločnicima poznatog nam grada.

Nestajemo.

U daljini ispred nas prostire se razdragana ravnica.


–   Višnja Bučanović