Moj dragi djed i ja.
On u dalekom nestajanju slavonske rapsodije, a ja u potrazi za djetinjstvom.
Koliko puta sam se uspentrala na taj dud i lica musavog i pocrnjelih zubiju smiješila se, odozgor, mome djedu.
On bi me pozvao i rekao:
»Siđi Višnja, moramo ići po travu za stoku!«
I tako već sljedećeg trenutka ja i moja šarena ciganska suknja jurimo ne bi li se smjestile pored djeda koji je već upregnuo našega ljepotana Cvjetka.
I tako rukom pod ruku, važno sjedimo i vozimo se po slavonskoj nizbrdici maloga sela do naše livade.
Kako su duboko urezani ti trenuci u moj trajni spomenar uspomena.
Djed mrk, s gustim obrvama i sigurnim potezima kose pravi otkose trave.
Ja za njim grabljam s prevelikim alatom zelenu, mirisnu travu.
Tu prostojimo moj djed i ja,
U tom trenutku prevažnom za zaborav.
I koliko puta se god vozili tom stazom do naše livade
To je moj djed bivao veći i snažniji i draži…
Napuštam to malo selo i odlazim u nepoznato gdje ne nalazim to sigurno lice.
Nema ga, prekrili su ga snjegovi; lišće…
Budite tiho moj djed spava !!!
Višnja Bučanović
Grafije.com 