Bajkovito…
Šumovito…
Monokromno;
I opet Silente,
Samo tišina.
I jesam li to, već proživjela?!
Misli su mi pomalo snene,
A opet bih bila ja-ostvarena, poosobljena puna bivstvovanja.
Minuli dani i daleke godine u teškom nizanju,
(gusto isprepleteni svi u gluhom nestajanju…)
Samoća i nestajanje poimanja svega što me svezivalo u disonantnosti…
Manjka mi malo boje i tonova da uglazbim i naslikam osnovnu temu.
Jasnoća se gubi,
Oči su često naviknute na mrak i odsustvo…
Samotnjak u šumi zaborava traži mrvice i svoju kućicu od medenjaka.
Kako bi slasno bilo pojesti zalogaj sreće i uzviknuti
Radost !
Tajna i trajanje- Sada i onda nikako da se sretnu u sigurnoj kući zaborava.
(Proces u tijeku) .
Višnja Bučanović
Grafije.com 