Vučem svoje umorno tijelo po prašini:
Oko mene žuta prašina i mnoštvo smeća odbačenog pored puta.
I dalje kročim stazom jer me put vodi do moje uvale.
Čini mi se predugim taj put:
Smrad odbačene hrane i svega toga neljudskog.
Kad li ću već stići do cilja?
Gutam prašinu…
Gledam ružne grafite
I
Prazne razrušene sobe gdje se još naziru samo ostaci živopisnih boja tapeta.
Razvaline vremena,
Raskomadane duše…
Stižem li uskoro u svoju mirisnu lučicu i do svog divnog čempresa?
Mirisnog i zaštitničkog.
Ondje ću položiti glavu i gledati u horizont- mirisati trave i slušati šum mora.
I tada nastupi kratki predah od zloće, ljutnje, predbacivanja…
Tamo postojimo moj čempres i ja zagrljeni u sućuti i shrvani ljepotom.
Višnja Bučanović
Grafije.com 