Snažni vjetrovi me nose k tebi (moja muzo) u daleki zamak pun prekrasnih vitraja.
Gdje li su te čarobne vile da me dočekaju i da se s njima zavrtim u krug puna radosti i laka poput pera igračke vjetra?!
Ptice negdje tiho šapuću u žbunju i ja se osvrćem, ali ne vidim tko su i što žele reći.
Ma možda samo pjevaju, a ja tražim alegoriju i mistiku u njihovu glasu.
Zeleni se nježno busenje trave, žubori potok, kornjače se sunčaju načičkane poput niske ogrlice, vjenčića od tratinčica.
Dodir ljepote prirode i ljudi u svoj svojoj ljudskosti i prisnosti.
Misli mi slobodno teku u krajobrazu, a susreti naši i osmjesi naši postaju prirodni i dragi mojem biću.
I tako prođe ugodno prijepodne i rano popodne u oazi mira, topline i mirisa kave.
A vi, moje drage suučesnice u predahu od vreve grada i loših manira ljudi iz prenapučenih tramvaja, Vama Hvala što sa mnom podijeliste vaše vrijeme i voljnost u zbližavanju duša.
Višnja Bučanović
