Trešnja

ObjavioEditorObjavljeno uPoezija

(ili pjesma o Slavoniji)

Milo mi je gledat tvoje stablo,

Ali sa zebnjom iščekujem prvi nalet mraza

Koji će raznijeti tvoje nježne pupoljke unedogled.

Gdje li ćeš naći spokoj i snagu da se preneš i ne posustaneš u fazi zrenja?!

Malo po malo, neprimjetno (od snijega i paperja),

Propupala si u ljepoticu u vrtu punom raznovrsnog cvijeća i trava.

Slapovi žita, makovi, različak, sve to cvate i buja u mome vrtu mašte.

Eh, Slavoniji široka li si, rumena poput usnica veselih snaša.

I sve što ti ne rekoh.

I sve što snivah.

I sve što bijah to u meni čuči u silnoj želji da se rasplamsa u stihovima.

I da  te promatra u divljenju

I ljubim livadu i snivam svoj proplanak iza potoka u kojem mi pjevaju uspavanku slavuji.

Zorom se budim i čitam svoju mapu rodoslovlja, i ondje osjetih nenametljivu ruku,

Koja me vodi i pokazuje mi smjer kretanja.

Prošlost i sadašnjost u nicanju, cvatnji i zaboravu.

Puštam neka se ptice nastane u mojemu stablu, a ja odletjet ću, u nebo se vinut, visoko gdje je jasnoća i treperenje zvijezda, koje mi osvjetljavaju povratak u svojinu.

Nisam više tuđinac u svojemu drvoredu

Sada sam pripitomljena i svoja.

Višnja Bučanović