Mučnina


Zluradi smijeh iskusih na koži izboranoj od ožiljaka davnih.

Sukobljavah se sa svojim alter egom oko pitanja sreće.

Nadu sam ostavljala kao rezervu na putu do kuće.

Suzdržavah se od ljutnje koliko mogoh (do granica izdržljivosti).

Ciljano se uspinjah uzbrdicom, ali se pokliznuh nekoliko puta.

Bolno zajecah.

Kriknuh u sebi više puta.

Mučno mi posta od svega što progutah ne htijući.

Znojna čela i drhtava tijela hvatah se za uzglavlje postelje puste.

Ne mogoh k sebi doći od klonuća.

Hvatah se za misao toplu kao za tanjur juhe, koji navodno ozdravlja tijelo.

Krijepih se onako usput i utopih se u gorčini, od suza.

Ne želim se vratiti na ishodište bola!

Težinu osjećam strašnu.

Bezizražajno lice nosim povazdan.

Okamina školjke, koja je provela vječnost na dnu mora,

 nenaviknuta na svjetlost dana i modrinu žala, koji zapljuskuje obalu danonoćno…


Višnja Bučanović