Arhiva autora: Editor

Pijesak U pješčanom satu Curi Ostavlja minute U prošlosti, A sadašnjost Je već Tu Dok zora Sviće, Budi stanovnike Naših naselja, Gdje se Pale svjetla, I bodu oči Snene od Bdijenja. Višnja Bučanović

Oči pjesnika promatraju me sa nježnih korica zbirka poezije: Oči začudne, Oči blage, Oči tužne… Ne brinite, dragi pjesnici u moju stvarnost ste već ušli i podarili mi dio sebe. Niste samo urešeno slovo i crnilo na papiru, dio ste mene… Višnja Bučanović

Potonuh u tuzi za zujanjem pčela u poljima lavande. Ah, ljubičasto, tako godi čulima ljudskim! Zarobljena mirisom ulja lavande nepomično stojim. Modro nebo nagovještaj je ozbiljnog kolorita pjesme nove. Otpočinjem vrtnjom u krug, tlo mi izmiče. Da, u mašti ondje stojim! Kuhinja je moje tajno skrovište. Ogledam se u pločicama zidnim,  boje prezrelih višanja. OvdjeNastavi čitati “Pjesma nova”

Svjetlost grabi kroz Tamu. Ožiljci vidljivo podsjećaju Na bivanje. San postaje šarena Paleta boja. Dugu ću naslikati: Radovati se onome Što si Ti pripravio U svome obećanju za Nas krhke ljude. Višnja Bučanović

Budiš se Iza sna Tragaš za plutajućim oblacima laganim, nježnim, na kojima Bih rado odbacio težinu vlastitog tijela. Prepusti se mašti; Otplovi u očaravajući prostor, gdje zrak miriše na jasmin i pokošenu travu. Izmjesti se iz oklopa svakodnevnog, Obuci najljepšu haljinu od ružinih latica; uroni u kupku ljekovitu, Osuši umorno tijelo na cvjetnoj livadi. UpijNastavi čitati “Otplovi”

U sjeni oraha potražismo hlad Okupivši se za starinskim stolom na objed. To zovem jednostavno ‒ SREĆOM. Višnja Bučanović

Kapi svježine Snage, Mističnost Snoviđenja Okrjepe rječite tišine U oknu usnulog Grada. Obavijeni tajnom iščitavamo boje u duginom spektru. Višnja Bučanović

Gledam Divim se Čudim se Sanjam Spoznajem Prožimam Pamtim Grlim svijet – OČIMA. Višnja Bučanović

Otkinut ću komadić oblaka, provjeriti na nepcu kakvog je okusa, taman toliko da utažim glad za ljepotom trenutka, svraćajući pogled u nebo. Višnja Bučanović

Nisam clown Ne želim tugu, Ne želim sjetu; Neću plakati. Radost je moj izbor. Nada je oduvijek sa mnom. Mir u dubinama, Ljepota u srcu. San će biti moja Java. To je moj izbor, makar me proglasili clownom… koji nasmijava svoju publiku do konca predstave. Višnja Bučanović

U sjeni krila tvojih potražih zaklon… Stajala sam nadvijajući se nad ponorom rasklimanog drvenog mostića. Strah me obuzimao, ali i znatiželja jaka! Bojažljivim korakom lagano uputih se na drugu stranu potoka. Ondje potražih zaklon. Drvenoj kućici priđoh. Tragove pepela pronađoh. Omirisah tragove ljudske i zapitah se: Tko su? Stazom blatnjavom vratih se natrag u sigurnost.Nastavi čitati “Na putu (prema Zagorju)”

Konačno ću se sresti sa svojom Muzom u pjesmi ovoj. Susret je San, a muza mi šapće na uho: »Skroji haljinu od pruća, dođi do rijeke i reći ću ti tajnu!« Odgovorih Muzi: Pa, što ti je? Nisam ti ja poetesa! Ja sam spavač u zemlji izoranoj u brazde I čekam sjeme pšenice da juNastavi čitati “Muza”

Bezglasno se branim Od navala Emocija… Nema oblaka, Nema ptica U ranojutarnjim Satima, sve je mirno kao i moje Srce. Višnja Bučanović

Zluradi smijeh iskusih na koži izboranoj od ožiljaka davnih. Sukobljavah se sa svojim alter egom oko pitanja sreće. Nadu sam ostavljala kao rezervu na putu do kuće. Suzdržavah se od ljutnje koliko mogoh (do granica izdržljivosti). Ciljano se uspinjah uzbrdicom, ali se pokliznuh nekoliko puta. Bolno zajecah. Kriknuh u sebi više puta. Mučno mi postaNastavi čitati “Mučnina”

Mostovi i rijeke Toliko bliski Tako jedinstveni U svom postojanju. Ljudi nesvjesni Te sveze samo hodaju  Bez svijesti O njihovoj neprolaznosti I svojoj nemoći da proniknu u njihovu tajnu. Višnja Bučanović

Uđi u moje tišine, Dopustit ću ti da se nastaniš u mojim mislima. Kada stigneš ondje ispunit ćeš prostor mirisom svježih naranči. Ja ću otiske stopala zemljanih zasaditi u staklenik cvjetni – možda mi jednoga dana, iznenada iznikne – stablo naranče. Višnja Bučanović

More odmori More izmori Izroni  svježi Udah. Morem se okruži I sebi pruži  novi Pogled  na  Ocean  života. Višnja Bučanović

Primi i daj, Zahvali, Raduj se, Prihvati sebe, Zavoli se! Žrtva je već izvršena. Ti ne moraš živjeti u patnji, već u zahvalnosti. Višnja Bučanović

Misao pogađa razum, udara čekićem zvonkim po brazdama orašastim. Nejasno je sve što bijaše, uvlači se u kosti poput vlage jesenskih magluština, vreba iza uglova sablasnih. Sve je tako nerazumno i nepostojano. Još jednom ću udariti čekićem zvonkim možda probudim svijest i razbudim svjesnost pri tom pa oglušim od jeke zvonke. Višnja Bučanović

Izrasli iz izdanka sraslog trnjem, ucjepljujemo svoj rast u cvatnji divovskog žarkog rijetkog cvjeta koji će nas preobraziti u Ljude. Višnja Bučanović

Okus gorke čokolade na nepcu i tučenog vrhnja za kontrast – suncu, zelenilu i pjevu ptica. Skriveni kutak Sljemena, ispunjen mirisom bosiljka. Uokvirena slika za trajnost!!! Doma ću ponijeti sliku,  Okuse i mirise, a šumu Ostavljam sljedećem posjetitelju za užitak. Višnja Bučanović

Još se zelene Dijelovi Gradskih Nebetoniranih Površina. Penjem se Do »Rebra«. Usputno Promatram Maslačak Proviruje Iz trave. Kako hrabro Prkosi jutarnjim Mrazovima?! Pokazuje svoju Žutu, Snažnu glavu I na moje čuđenje Ljubazno odzdravlja Meni i tebi U prolazu… Višnja Bučanović

Koliko dolazaka I odlazaka U nepoznate Početke odradih. Startam, u želji Da otrčim još jedan Maraton. Višnja Bučanović

Koliko smo snova odbacili? Koliko brodova potopili,  mogli smo njima oploviti svijet, Vidjeti više do li same pećine  iz koje gledamo samo u sjenke Koje prolaze mimo nas  stvarajući nejasne i iskrivljene sjene stvarnosti. Otvori prozor,  Zagledaj se u svijet, Podari mu Dobrotu Koju nosiš umjesto baklje Za siguran izlazak  iz Pećine ( Tame). VišnjaNastavi čitati “Lučonoša”

Tješi me od potlačenosti… Iznošene čizme obuci kroči cestom snažnim korakom bez osvrtanja. Bori se  sa lavovima Zgrabi plijen odvažno. Ne poigravaj se  uhvaćenim plijenom! Utaži glad  i zavladaj džunglom rikom divljom  i ponosnom. Višnja Bučanović

Košuljica nas skriva, Pokriva, Uljepšava, Podcrtava nam osobnosti. Kada se zaprlja  presvlačimo ju, Peremo, Osvježavamo, Puštamo neka vijori na vjetru poput zastave. Nakon sušenja polažemo ju nježno u ladicu, po potrebi opet izlažemo u izloge ulica. Ponovno ju oblačimo,  pitamo se gledajući u druge ljude:  »Kako li mi pristaje ova boja? Je li dobar kroj,Nastavi čitati “Košuljica”

Kao san, Kao tinjanje vatre Podešena za smiraj. Povečerje, Mirni oblaci, Nemirni otkucaji srca. Istost i bitnost. Višnja Bučanović

Snoviđenja i mirisi Stapanje u blagosti; Ushit i poniranje duboko u nutrinu gdje toplina dodira nježno spaja duše razdvojene u samoći. Naše duše plutaju oko modro-zelenog jezera gdje izmaglice brišu nekad jasne obrise i tope budnost nad strepnjom. Blijedim i  rasplinjujem se u jezeru modrom od čežnje. Višnja Bučanović

Kad zaiskri u oku nada stavit ću je u džep, pospremiti u maramicu sa izvezenim inicijalima nekim,  čekat ću dovoljno dugo da se pojavi vlasnica vezilja čipkane maramice. Višnja Bučanović

Godišnjice Ti si na podu, Ponižen Patiš: Ja se upirem Svim snagama Pružiti ti pomoć. Uzaludno – Nemoćna sam… To je naš Zemaljski Oproštaj Vidimo se, Na boljem mjestu; Tata. Višnja Bučanović

(Moje nasljeđe) Orah nas je štitio Pružao nam hlad: Pod njim objedovasmo, kao obitelj, za ljetnih žega Orah je bio moja snaga, Zagrljaj, smijeh… Sve što zaboravih (sjedeći) pod zelenim  drvenim  stolom: sada to pokušavam iskopati kao vremensku kapsulu, koju je ostavio netko meni drag – za sadašnji trenutak. Višnja Bučanović

Smislit ću plan Kako se ne rastopiti U sanjivosti i konačno Si uzeti malo prostora U bivanju odmakom od Snivanja. Višnja Bučanović

Pitanja i odgovori – O životu (i) smrti O strahu O izgubljenosti O snazi Voljnosti Padu u blato Putu do zvijezda konačnosti – sa nadanjem sa tračkom smisla. Višnja Bučanović

 Skupljam tople riječi u lončić iz kojeg sam nekad pila mlijeko kod bake. Riječi tople, riječi važne iskrojene po mjeri ljudskosti. Rasute misli moje je li vam ugodno u crvenom lončiću sa bijelim točkicama?! O, kako ću se ponovno radovati ispijanju pjenušavog napitka iz svoje šalice divne. Višnja Bučanović

Putokazi na cesti od tuđine do svojine. Učimo znakove, pamtimo osjećaje (jer) oni vode do mjesta pod suncem gdje svaka travka Ima svoj Smisao. Višnja Bučanović

Ulazim u mirise i posebnost stvari. Prilazim poput mačka, prikradajući se. Miris šljiva- baka Kamilica – ljeto i praznici, Karamele – Božićni kolači, lješnjak, orasi – selo u Slavoniji… Svaki predmet budi razna osjećanja, niže nove gradove  za mentalno putovanje. Čajnik sa ružama,  šalica sa motivom trešnje, Mirisi i uspomene,  predmeti i asocijacije.  Prostor kojiNastavi čitati “Caffeteria”

Boje moga srca Su dugine boje, I pojavljuju se uvijek Kada kiši Negdje u procjepu između sna i jave. Višnja Bučanović

Dok vodimo bitke  u samoći Naše  tišine  su samo Odjeci  naših misli U danima kada se sjećamo Naših bližnjih  koji Nas napustiše U jutrima Bez pozdrava I bez riječi. Višnja Bučanović

Ja nisam sebstvo, A nisam ni Ništa, Iako obavijam ništavilo Sebstvom ću zavarati Samu sebe I smijati se sunovratima  U noći BITKA. Višnja Bučanović

Borac u ringu Prima Zadaje Udarce Ograničen Prostorom Pleše Svoj Ples Kao balerina u nekoj nježnoj predstavi. Po završetku  bitke daje ruku  svome protivniku i povlači se u osamu svlačionice. Tamo će naći odmor od buke i navijanja. Višnja Bučanović

(ili pjesma o Slavoniji) Milo mi je gledat tvoje stablo, Ali sa zebnjom iščekujem prvi nalet mraza Koji će raznijeti tvoje nježne pupoljke unedogled. Gdje li ćeš naći spokoj i snagu da se preneš i ne posustaneš u fazi zrenja?! Malo po malo, neprimjetno (od snijega i paperja), Propupala si u ljepoticu u vrtu punomNastavi čitati “Trešnja”

Snažni vjetrovi me nose  k tebi (moja muzo) u daleki zamak pun prekrasnih vitraja. Gdje li su te čarobne vile da me dočekaju i da se s njima zavrtim u krug puna radosti i laka poput pera igračke vjetra?! Ptice negdje tiho šapuću u žbunju i ja se osvrćem, ali ne vidim tko su iNastavi čitati “Titraji zadovoljne duše”

Šetam po mislima svojim. U zelenilu se gubim. Mašti se prepuštam da vlada osjećajima tankoćutnim. Uglazbljujem osjećanja davna. Ostavljam glinenu vazu s cvijećem u muzeju pored ogledala iz doba antike. –Višnja Bučanović

Rađam se ponovno, Mokra od pjene mora, Davnih, pradavnih slutnji. Misli mi hrle u nepoznato. Vode me neke drage ruke u svitanje zore. Budim se. Iznova izranjam u javu. Sada sam svakodnevna i obično svakidašnja. Višnja Bučanović  —

U poretku stvari svemir mi nameće svoje odgovore. Ja u boli rađam stihove i nižem ogrlicu svu od pjene mora. Ako ljubim život jesam li luđak prestravljen od očaja i muke svojih suputnika u kovitlacu obojenih emocija?! Da, proradih  svoja stanja utješih se riječju vašom. Je li moguće da smo se pobratimili u trenucima poputNastavi čitati “Stih uz zahvalu”

Ponosno stojiš. Prekrasno bijel. Radosno pozdravljaš prolaznike, a zagrljajem čvrsto privijaš drage prijatelje. Pozivaš nas da ti priđemo i uputimo se na drugu obalu. Snažan i veličanstven si. Gledam te. Nadvijaš se nad vodom koja ciklično ponavlja svoj tijek. Mašeš razdragano veslačima dok se gube u zaveslajima i tišini predvečerja. Lijep si i dojmljiv. OsobitoNastavi čitati “Most (na Dravi)”

Iz mirisne šalice čaja izdvojih uspomene davne, Na moju Vallis Aureu. Putujem u Zlatnu dolinu, Vlakom iz davnina. Izlazim na stanici znanoj. Umočih stope svoje u tintu gustu. Posjetih sve što mogoh. Osjetila me služe. Prošetah ulicama i trgom baroknim. Zaustavih se pobožno ispred crvke Sv. Lovre. Krasne li slike redam. Sjetih se Tina. Ne,Nastavi čitati “Moj kolačić madelaine”

Među drvećem Okus gorke čokolade na nepcu i tučenog vrhnja za kontrast – suncu, zelenilu i pjevu ptica. Skriveni kutak Sljemena, ispunjen mirisom bosiljka. Uokvirena slika za trajnost !!! Doma ću ponijeti sliku,  Okuse i mirise, a šumu Ostavljam sljedećem posjetitelju za užitak. Višnja Bučanović

Muče li te tlapnje puste, Ili žudnja za životom Ili snivanje tek to je ?! Misli su mi poput vjetra i vode – Nekad snažne i burne, pa opet nastave mirnim tijekom ploviti bespućima, koje nazivam svojim tajnim usudom. Tik do granice kreativnosti, pa opet u snove- ružne i sablasne. Ako uhvatim trenutak ljepote, opetNastavi čitati “Ma tko sam ja?”

Zvijezde mi se smiju Osmijehom zagonetnim, A ti me tješiš stihovima iz dubine mora. Jasno je sve kao na javi, Al snivat me zove umorno tijelo. Snivat ili se prenut i predat se životu kao učiteljici mudroj. I plutam, I tonem, ali glavu još držah uspravnom pa isplivah ponovno na površinu. I postade mi jasnoNastavi čitati “Jasnoća”

Vučem svoje umorno tijelo po prašini: Oko mene žuta prašina i mnoštvo smeća odbačenog pored puta. I dalje kročim stazom jer me put vodi do moje uvale. Čini mi se predugim taj put: Smrad odbačene hrane i svega toga neljudskog. Kad li ću već stići do cilja? Gutam prašinu… Gledam ružne grafite  I Prazne razrušeneNastavi čitati “Intermezzo”

Bajkovito… Šumovito… Monokromno; I opet Silente, Samo tišina. I jesam li to, već proživjela?! Misli su mi pomalo snene, A opet bih bila ja-ostvarena, poosobljena puna bivstvovanja. Minuli dani i daleke godine u teškom nizanju, (gusto isprepleteni svi u gluhom nestajanju…) Samoća i nestajanje poimanja svega što me svezivalo u disonantnosti… Manjka mi malo bojeNastavi čitati “I to sam ja”

Moj dragi djed i ja. On u dalekom nestajanju slavonske rapsodije, a ja u potrazi za djetinjstvom. Koliko puta sam se uspentrala na taj dud i lica musavog i pocrnjelih zubiju smiješila se, odozgor, mome djedu. On bi me pozvao i rekao: »Siđi Višnja, moramo ići po travu za stoku!« I tako već sljedećeg trenutkaNastavi čitati “Djedov dud”

Nižem ogrlicu od cvjetova maslačka. Sjedim u travi, ugodno se smjestih među pokrivačem od tratinčica. Ovjenčah si glavu vijencem i zaronih u mirise davne. –   Višnja Bučanović  —

Nemoćno se trzam i blijedim. Nestajem u poljima suncokreta. Idem u susret tebi. Tragam za smislom svega izgovorenog. Rukom dotičem razna lica i opraštam se u tišini. Godi mi toplina sunca Predvečerje dolazi i prekida mi šutnju. U zaboravu se izgubih, a pronađoh se u vrevi grada. Zaokupljena mišlju ograđujem se od tuge. Postojim  uNastavi čitati “Dani poput ovog”

Gledaš me. Vidim, promatraš svijet iskrom znatiželje. Osmijeh tek na licu nosiš. Vraćaš mi snagu. Ruku moju tražiš da te vodi smjerno. Koračamo u nepoznato, radosno ti i ja. Divimo se svemu što sretnemo na putu. Smijeh tvoj odzvanja ulicama i pločnicima poznatog nam grada. Nestajemo. U daljini ispred nas prostire se razdragana ravnica. –  Nastavi čitati “Mome nećaku umjesto igračke”